Medijacija uspeva u praksi, ali retko kao usluga „drugog izbora“, kada prva nije uspela. Uloga medijatora je beskompromisna samo ako je potpuna. Ona retko dozvoljava odigravanje dve ili više različitih uloga u istom danu, od strane jednog te istog lica. Priča se uvek svodi na individualni doživljaj, ali ovakva iskustva potiču iz sredina u kojima je medijacija dostigla najviši nivo. Mi smo za sada daleko od ovakvih ostvarenja.
Ako medijacija i medijatori, kod nas, žele da opstanu i dodju do pozicije mogućeg dominatnog procesa, kao odgovor na konflikte, moraće da postanu nezavisni. Samo kao ekonomski samostalni i nezavisni od drugih sličnih postupaka medijatori će postati posvećeni propovednici medijacije.
Kao paralelna, uzgredna veština, medijacija će biti marginalizovana, a možda će i u nekim slučajevima nestati sa završetkom projekata u kojima je nastala.
Kao instant kvalitet, medijacija će opstati kada je klijenti budu preporučivali. Samo medijatori profesionalci biće u prilici da dovedu medijaciju do prepoznatljivog nivoa procesa.
Šta je u stvari medijacija ?
Jedna od definicija medijacije je ona koju je dao Kristofer Mur, napisavši da je to “ intervenisanje u pregovorima ili sukobu, od strane treće, nepristrasne i neutralne strane, koja nema autoritativnu moć odlučivanja, koja asistira stranama u sukobu da svojom voljom postignu obostrano prihvatljiv sporazum o predmetu spora”. Strane dobrovoljno prihvataju da pregovaraju. To je preduslov.
Medijacija se kroz istoriju čovečanstva pojavljivala u različitim modelima, ali uvek je ta treća strana, medijator, bilo kao crkva, crkveni sud, ambasador, izaslanik, medijator i sl. bila dobrovoljno prihvaćena od strane učesnika u konfliktu. Prvi put se postupak medijacije institucionalizovao 1913.godine u SAD. Tada je formirana grupa “administratori poverenja”, pri američkom ministarstvu rada , radi razrešavanja konflikata izmedju radnika i poslodavaca. Interes za formiranje grupe je nadjen u promociji “ zdravog i stabilnog industrijskog mira” i “razrešenja sporova izmedju poslodavaca i zaposlenih putem kolektivnog pregovaranja”. Vremenom grupa je postala posebna služba, a ime Služba za medijaciju i izmirenje konflikata dobila je 1947. godine. Dvadesetak godina kasnije američki kongres je doneo akt o gradjanskim pravima, kojim je stvorio službu za odnose unutar zajednice, (community relation service) pri ministarsvu pravde, čiji je zadatak bio da pomaže “ zajednicama i osobama u razrešenju sporova, neslaganja ili teškoća koji se odnose na diskriminatorsku praksu vezanu za rasu, boju kože ili nacionalno poreklo”. Ta agencija je pomagala ljudima da razreše sporove putem medijacije, pregovaranja, a ne javnim uličnim manifestacijama ili uz pomoć arbitraže. Kasnije su formirane vrlo raznovrsne agencije i službe koje su pokrile gotovo sva polja društvenih konflikata.
Protekom godina institucionalna praksa medijacije je prelazila i u druge zemlje i u druge organizacije, ali i na drugačije vrste sporova, kako medjunarodnih, porodičnih, susedskih, vršnjačkih, školskih, ali i sporova nastalih činjenjem krivičnih dela.